Uredan stol produkt je bolesnog uma
Svako malo pročitam kakav članak o tome kako treba organizirati i koristiti “desktop” odn. radnu površinu osobnog računala. Autori najčešće zastupaju jedno od dva krajnje suprostavljena stajališta. Jedni inzistiraju na potpuno čistoj radnoj površini, bez datoteka, sa pokojim “launcherom”, “shortcutom” i to je to. Na Macu fanatici idu dotle da se koriste aplikacije koje u potpunosti skrivaju desktop i čine ga nedostupnim.
Druga struja autora je jednako čvrsta u zastupanju stava da se sva organizacija datoteka treba odvijati onako kako je to izvornim GUI preporukama predloženo, dakle upravo kroz i preko desktopa i nikako drugačije. Imaju desktop prepun foldera od kojih sve počinje, i koji su onda vrata prema dubljim strukturama direktorija.
Inzistirati na jednom ili drugom je možda dobro zbog discipline, držanja reda ili principa ali je zapravo glupo.
Taj prokleti miš
Miš je uređaj/sučelje za interakciju čovjeka i računala. Osnovni zahtjev koji se stavlja pred sustav za upravljanje mišem jest da mora omogućiti korisniku da ga nakon kratkog vremena prilagodbe koristi prirodno, intuitivno i bez razmišljanja. Dobro ugođen miš mora se koristiti jednako lako kao i ruka.
Miš mora omogućiti korisniku pozicioniranje pokazivača na bilo koju točku ekrana jednim neprekinutim, relativno kratkim potezom. Ne smije se desiti da korisnik (nakon što sustav koristi više od pola sata) mora korigirati putanju miša kad želi odabrati stavku u izborniku, objekt na ekranu i sl.
“Digital footprint”
Osobni “digital footprint” je ovdje već prije spominjan. Riječ je o količini osobnih datoteka (mailova, dokumenata, slika, videa, glazbe i sl.) koje korisnik vuče za sobom s računala na računalo.
Radi se o datotekama za koje nije dovoljno da sjede negdje u backupu, već nam moraju stalno biti nadomak prsta. Zahtjevniji korisnik često za sobom vuče nekoliko gigabajta takvih podataka. Na većini sustava te je podatke neophodno dobro i jasno kategorizirati pomoću sustava direktorija (neću reći foldera ili pretinaca).
S velikom količinom datoteka taj sustav direktorija postaje poprilično dubok. Naime količina se datoteka u jednom folderu mora držati čvrsto pod kontrolom ako želimo zadržati brz, intuitivan i efikasan pristup. Manje datoteka u direktoriju s druge strane uvjetuje veći broj direktorija.
“Going horizontal”
Godinama sam bio izrazito skeptičan u pogledu wide screen monitora. Razmišljanje je išlo otprilike ovako: dok meni evidentno trebaju dublji monitori “portrait” formata (dubina ekrana je zgodna stvar ako puno programirate, pišete, ili provodite vrijeme u terminalu) proizvođači hardvera meni za inat uporno potenciraju upravo suprotan koncept, wide screen format i još za njega traže više novaca.
O stranicama
Toni Milovan - bavi se problematikom organizacijskog nastupa na internetu. Asistent je na “Odjelu za ekonomiju i turizam” Sveučilišta u Puli pri smjeru “Poslovna informatika”, a u FWD grupi (web agencija) surađuje kao CMS integrator, konzultant i voditelj web projekata.
Kao unix sistem inženjer i voditelj računalnog sustava ima iza sebe sedmogodišnje radno iskustvo, a tijekom radnog vijeka surađivao je na više od 50 web projekata u raznim ulogama od html kodera, programera do voditelja web projekata, te na nekoliko drugih IT projekata.
Voditelj je lokalizacije TYPO3 content management sustava na hrvatski jezik, autor je popularne “T-ish” serije tema za Gnome/Linux grafičko sučelje, a bavi se i problematikom implementacije Open Source rješenja u komercijalnom okruženju.
Polaznik je poslijediplomskog magistarskog studija “Informatički management” na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a završio je jednogodišnji program “Management u e-learningu” u organizaciji CARNeta i Sveučilišta iz British Columbije, Kanada.
Komentari